Rimska staza Vasianum
Fažana je zbog svog prirodno geografskog položaja, blizine mora i plodnih polja na kojima uspijevaju mediteranske kulture bila važno gospodarsko središte rimske civilizacije čiji je prostor u antici bio pod upravno političkim središtem rimske kolonije Pule (Pola). Fažanski prostor obuhvaća uvalu Runci na jugu, perojsko priobalje na sjeveru, a u zaleđu plodna polja s maslinicima i vinogradima. Upravo u kontekstu proizvodnje maslinovog ulja, Fažana zauzima posebno mjesto na istarskoj obali u vrijeme rimske dominacije. Blizina mora (dakle mogućnost ribarenja) i zaštićenost rimske lučice u koju su mogli pristajati rimski trgovački brodovi odredila je ovo mjesto idealnim za življenje, rad i ladanje. Fažansko područje kao i čitava Istra dolazi pod rimsku vlast 177. god. pr. Kr., kada Rimljani osvajaju glavni histarski grad Nezakcij – Vizače, ali tek od sredine 1. st. po. Kr. počinje intenzivno naseljavanje odnosno romanizacija stanovništva istarskog poluotoka.
Među mnogobrojnim gospodarskim i ladanjskim objektima koji su se u rimsko vrijeme nalazili na prostoru istarskog poluotoka posebno mjesto zauzima keramičarsko-opekarski pogon smješten u staroj gradskoj jezgri Fažane. Početak proizvodne djelatnosti figline smješta se u kasno Augustovo razdoblje. Nakon ugušenja batonovog ustanka 6.-9. god. po. Kr. i potpune pacifikacije susjedne provincije Ilirik, nastupa jedno duže mirnodopsko razdoblje (Pax Iulia) u Rimskom Carstvu koje je omogućilo prosperitet u svim vidovima ljudske djelatnosti. Upravo u ovom povijesnom kontekstu, pred sam kraj Augustove vladavine, započinje proizvodnja amfora u Fažani u kojima se izvozilo istarsko ulje, koje je uz vino, predstavljalo glavne poljoprivredne proizvode Istre u antici. Proizvodnja amfora u Fažani se nastavlja do pred kraj 2. stoljeća.
Na temelju dosadašnjih saznanja vlasništvo nad fažanskom radionicom je danas relativno dobro poznato. U prvoj polovini 1. stoljeća poslije Krista do 78. godine radionica je bila u vlasništvu senatorske obitelji etruščanskog porijekla Lecanii. Prvi poznati vlasnik bio je Caius Laecanius Bassus praetor urbanus (visoki sudbeni činovnik) iz 32. god. po. Kr. i consul suffectus (visoki državni činovnik) iz 40. god. po. Kr.. Kako je posljednji istaknuti član obitelji Lecani, Caius Laecanius Bassus consul iz 64. god. po. Kr. (koji je nosio isto ime kao i svoj otac) umro nešto prije 78. god. po. Kr. bez nasljednika, radionica je nakon njegove smrti prešla u carsko vlasništvo. U amforama proizvedenim u fažanskoj radionici, kako to potvrđuju žigovi Lekanija Basa izvozilo se istarsko maslinovo ulje na šire područje Podunavlja, na prostore današnjih država Mađarske, Austrije, Slovenije, zatim na zapad, u sjevernu Italiju duž Pada do Torina i Vercellija te u druge dijelove Carstva pa i u sam Rim.
